Naslovna Tekstovi Žaklina Andrić: Idila švajcarskih proplanaka

Žaklina Andrić: Idila švajcarskih proplanaka

I Srbija i Švajcarska imaju predivnu prirodu, planinske vence, jezera, reke, samo je ovde sve nezagađeno, čisto i uređeno, čak su i trava i biljke pored puta doterane

461
0

Nikad nisam verovala da ću jednog dana napustiti svoju zemlju. Imala sam predivan posao nastavnika u jednom malom gradu u Srbiji, rad sa decom me je ispunjavao radošću, kao i život pored mojih roditelja, druženje sa prijateljima… Međutim, neke stvari se dogode iznenada i promene nam život, a da mi to i ne naslutimo.

Sećam se kad sam prvi put stupila na švajcarsko tlo. Bilo je Preobraženje i, zaista, sve ovde od prvog trenutka izgledalo mi je kao mesto na koje bi mogla da liči i naša zemlja kad bi se nekim čudom preobrazila našim radom i željom da sačuvamo prirodna blaga za buduće generacije.

I Srbija i Švajcarska imaju predivnu prirodu, planinske vence, jezera, reke, samo je ovde sve nezagađeno i čisto. Sve je uređeno, čak su i trava i biljke pored puta doterane, toliko da ponekad pomislim kako Švajcarci stvarno preteruju.

Ima nešto što mi nećete verovati dok sami svojim očima ne vidite. Mnogo šumskih životinja možete videti izbliza: male lisice, srne i lanad kako se igraju na nekom proplanku, na drveću pored autoputeva puno sokolova koji vas posmatraju ili nadleću, a tu su i male lasice, kune koje pretrčavaju put…

Živimo u jednom malom gradu koji ima oko 5.000 stanovnika. Ovaj gradić, ušuškan u dolinu, sa juga i severa okružen planinama, smatra se mestom rođenja švajcarske časovničarske industrije.

Izgledao mi je od prvog trena kao ona mesta sa švajcarskih razglednica. Moji roditelji su nekoliko godina radili u Švajcarskoj, tako da sam i pre svog dolaska ovde, mnogo znala o Švajcarcima, o njihovoj pedantnosti, tačnosti, uljudnosti ili, kako kažu moji roditelji, „gospodskim crtama” ovdašnjih ljudi.

Početkom ove godine, gradonačelnik mesta je iskazao želju da upozna nove sugrađane, pa je organizovao večernji prijem. Pored petnaestak drugih porodica, pozvao i mog supruga i mene.

Bila sam iznenađena njihovom ljubaznošću i gostoprimstvom. Na večeri su bili posluženi raklet i tiramisu – ukusni švajcarski topljeni sir sa krompirom i čuveni desert.

Zvanicama su podeljene skupe čokolade, a sve vreme prijema na video-bimu prikazivan je dokumentarni film o nastanku ovog mesta, koje se pominje još u IX veku.

Malo je reći da sam bila impresionirana ovakvom pažnjom.

Švajcarska je premrežena autoputevima, a svaki grad, pa i omanji, ima bar tri izlaza na njih.

Putevi se redovno čiste od snega i poledice, a na njima teško da će te proći koji kilometar, a da ne uđete u neki od mnogih tunela. Svi tuneli imaju odlično osvetljenje, saobraćajnu signalizaciju i pomoćne izlaze na svakih 50 do 100 metara.

U dvorištima švajcarskih kuća često se vijori se crvena zastava sa belim krstom. Švajcarci vikendom uglavnom odlaze na skijanje, a uveče porodično odlaze u restorane na „fondu”.

Ne pate za firmiranom odećom i stvarima, a jedino na šta mnogo polažu jesu zdravstveno osiguranje i uopšte zdravlje.

Bolnica u našem gradiću bolje je opremljena od naših najboljih medicinskih centara, u njoj rade timovi vrhunskih lekara. Kada sam se pre nekoliko meseci razbolela, moj lekar je svu moju dokumentaciju dobio preko mejla i odmah poslao uputstvo svom timu u bolnici kakvu terapiju da mi daju i to sve dok je on bio u sali za hirurške intervencije.

Ovde se, međutim, zbog ogromnog napora na poslu mnogi žale na stres. Pretrpanost obavezama je velika, pa i ono malo slobodnog vremena što im ostane ovdašnji ljudi se trude da provedu sa svojim porodicama. Naša Srpska pravoslavna crkva u svim većim mestima u Švajcarskoj ima svoje parohije i posle služenja liturgije nedeljom družimo se sa našim zemljacima na posluženju u parohijskim domovima.

To nam  zaista pomaže da se osećamo kao jedna zajednica i celina, ukrepljeni u veri kojoj pripadamo, i da ne budemo otuđeni od svoje Srbije, jezika, istorije i kulture.